понедељак, 27. децембар 2010.

A sada…

Smrt u belom čisto kao kontradiktornost
Umesto kose u rukama drži nepopunjene glasačke letke
Predstavu o iluziji prodaje nonšalantno
I u svima se ti izdanci primaju besprekorno

Na priču o ljubavi podsmešljivo kezi levi brk
Da novac nije ipak sve kezi i desni
Na izjavu da neću više podsmeh se pretvara u grimasu
Duboko uzima vazduh i kreće da bljuje kroz kvarne zube

Ćutim i puštam je da veruje da je u pravu da mi je sve rekla
Smrt u belom sada se čini zadovoljna - kontradiktornost
Ali ja zaista neću više zacrtao sam duboko u sebi
Bar do prvog ćoška gde me čeka smrt u nekoj drugoj boji

понедељак, 6. децембар 2010.

Tuga

Plovi dan
Sunce klizi nebu niz sapi
Tačkice sumraka kao kišne kapi
Plovi dan
Svetlost nad horizontom gasne

Ptice se čuju samo
Ljudski žamor progutao je pesak
Neonska svetla ledeni bljesak
Ptice se čuju samo
Pod plaštom noćnim sve ostalo splasne

Samoća kao pustoš bruji
Tužne su zgrade tužni večernji sati
Tuguje mesec što se nebom zlati
Samoća kao pustoš bruji
Usamljenoj duši sve ljubavi su jasne

петак, 26. новембар 2010.

Jutarnji akvarel

Za jutarnji akvarel pogledom crtam laste
Slikam one fine pramenove ljubičaste
Eventualno neki u krošnjama vetrić
Smeštam ga mislima na neki proplanak
U neku pitomu kotlinu blizu mirne vode

Daleko od buke mašina uzavrelog saobraćaja
Daleko od sebe samog od ovih umornih cipela
Koje ne znaju da stanu da ja sam jutarnji sanjač
Večito ušima pravim društvo pticama

Za jutarnji akvarel njene oči slikam umesto sunca
Njeno krilo umesto livade na kojoj budan sanjarim

понедељак, 1. новембар 2010.

happy :)

http://www.rs-metal.com/viewtopic.php?f=19&t=7425&p=203535#p203535

Oduševljen sam! Zaista!


Iako nemam obicaj ovo da radim, narocito ne u posebnoj temi, zelim da otvorim ovu i da narocito pohvalim clana "begemot" za istrajno, visegodisnje, promisljeno i pametno ucestvovanje na ovom nasem forumu. On je iz Srbije koliko sam razumeo, sto je i glavna stvar jer uglavnom ljudi iz Srbije provedu malo vremena ovde, par postova i cao, ako su clanovi bendova samo stavljaju vesti o bendovima i tako, dok je begemot obican clan, ucestvuje u raspravama, kaci redovno svoje pesme na forum i tako dalje, tako da covek zasluzuje pohvale za biranje ove nase male zajednice, meni licno je zapao za oko odavno po svojim pametnim postovima i super ophodjenju na forumu, nekako zasluzuje respekt ovako "preko zice".

I da nam jos dugo ostanes ovde na forumu...
Covjek odvoji vremena da nas, cak i pored rada u dalekom Kataru, obraduje uvijek inteligentnim i duhom punim postovima i naravno pjesmom!

Salut!!!

All hail begemot! :smt006

четвртак, 7. октобар 2010.

Autobiografska

Volim
Kada je lepa letnja noć sedeti na verandi
Pušim cigaretu i osluškujem rojeve misli
Sagledavam postojanje u njegovoj esenciji
Znam da nisam najvažnija stvar na ovom svetu
Insekti trče okolo takođe zaokupljeni svojim postojanjem

Kada pomislim na tebe
Pred očima mi je tvoja crno-bela fotografija iz indeksa
Bože (otkad nisam izgovorio tu reč) kada to beše
Zamišljam te na prvom sastanku ustreptalu ushićenu
Slanu kao morsku zvezdu koja se čudom našla usred ravnice
Gledaš muške ruke pitajući se koliko su zapravo slične očevim

Volim stvari u zagradama
(treba mi neka naprava neki diktafon prikačen direktno na mozak
može i od čelika nije problem bitno da odrađuje
suviše misli padne u prašinu bivaju brzo zaboravljene
poklope ih dani provedeni na prašnjavom gradilištu
zatrpaju ih monotonija melanholija i ostale negacije života)

Detinjstvo
Senke prošlosti namah zatrepere tek ponekad u snu
Dok je trajalo i dok je trebalo da bude bezbrižno
Jurilo je potisnuto krilima mašte u budućnost u sada
U nešto novo strano drugačije bitno da je daleko daleko
Od svih stvari koje tek sada matorom konju nešto znače

Kada mislim o tebi
(a moram priznati da često mislim o tebi)
U grudima osetim dugu tanku oštricu budućnosti
I sada dok traje i dok treba da bude bezbrižno
Lelujam poput palacanja plamena voštane sveće
Curim kao vosak molim te pogledom da me držiš

уторак, 5. октобар 2010.

Nemušti jezik

E, ovu pričicu mi je ispričao ćale kada sam bio baš dečarac od 6-7 godina. To je bio onaj fazon, kada ćale i sin negde šetaju, i pri tom ćale priča neku moralnu priču za budućeg muškarca. Ova priča generalno i nije za žene (osmeh).

" Jednog dana neki čovek išao nekim putem kroz planinu. Kada je bio u najgušćoj šumi, začuje siktanje. Priđe on, i ugleda zmiju koja je upala u neku rupu iz koje nije mogla izaći. Kada joj čovek priđe, ona progovori ljudskim jezikom - oslobodi me molim te, i daću ti dar nemuštog jezika; razumećeš svaku životinju šta govori."

Pitao sam se, odkud zmija zna srpski? To mora da je neka "naša" zmija, iz obližnjeg zaseoka.

"Čovek je pruži neku granu uz koju se ona ispuže iz zamke. Zahvalna zmija mu reče da čučne i da zine. Ovaj to uradi. Zmija jezikom dodirnu njegov jezik. Onda mu reče da i on svojim jezikom dodirne njen. Čovek ustade zabezeknut pričom ptica sa drveta, jastreba na nebu. Zmija mu reče još ovo - ali pazi, nikome; ali nikome živom ne smeš da odaš tajnu nemuštog jezika. Ako to uradiš - umrećeš na mestu! To reče, i nestade u žbunju."

U mojoj maloj glavi su se ređale slike. Čudni ritual sa zmijom. Kako bi bilo da mogu da razumem životinje. Šta li mačka kaže?

"I tako, dođe čovek kući. Kako je došao, žena pritrča i odmah poče sa vrata: Pa gde si do sad, pa šta ima novo, pa gde si bio..."

Reče ćale, ma znaš kako ti je majka dosadna, čim dođem ona nešto zapitkuje, pa sve ide okolo, i ti hteo ne hteo - moraš da joj kažeš (opet osmeh)...

"I čovek reče, pa spasao sam jednu zmiju iz zamke. Naučila me je tajnu nemuštog govora. Al, ne smem da ti je kažem, umreću na mestu. Kad to žena začu, odmah skoči; ma nećeš da umreš - šta ti je, pa ko je još umro od toga što kaže nešto nekome? Čovek reče, ma ne smem da ti kažem... A žena će na to, ma ti mene ne voliš, pa ko sam ja, pa zar meni nećeš da kažeš... Vidi ovaj da neće popustiti dok joj ne kaže. Reče, dobro, kad si toliko zapela, sad ću da ti kažem, pa ću lepo da se izvrnem ovde mrtav. E videću te onda, onda ćeš da plačeš i da kažeš - ma šta mi bi, ma što je morao da mi kaže! Al žena ne popušta nikako! Vidi ovaj, došao mu kraj, zbogom živote. Seo na prag i taman da zausti... Kad njegov verni pas poče da zavija. Ovaj je razumeo šta je rekao. Zavapi pas: "Jooj, ode moj dobri gospodar!!!" A petao mu odgovori kokotom: "Ma nek umre kad je budala! Ja nađem zrno kukuruza i zakokodačem, i sve kokoške trče da se polome - pitaju se, kojoj ću da ga dam. A kad dotrče, ja ga sam pojedem! Sikter tamo, mora da se zna ko je gazda!"

Tu ćale zaćuta. "Iiiii??? Šta je bilo onda??" - zavapih. Ćale se nasmeja. Reče,a šta misliš, šta je bilo?


Epilog:

Sada kada razmišljam o toj pričici koju sam čuo pre oko 25 godina,neminovno su mi pred očima Adam i Eva, zmija i edenski vrt gde u prepotopskom miru životinje razgovaraju sa čovekom. Sva bića su bila nevina i nisu znala za strah, glad, stid, bes... Naš praotac Adam je ipak rekao tajnu našoj pramajci Evi... Ili je Eva već znala tajnu, samo je Adamu otvorila oći... Ili će biti da su do tajne došli zajedno. Za mističare kabale, zmija je simbol energije kundalini, čija se glava završava u penisu muškarca. Jabuka je zapravo plod ljubavi prvog čoveka i prve žene.I eto otkrića sa drveta znanja. Čovek posta nalik bogu, naučio je da stvori novog čoveka nalik sebi. Bog "se naljuti, i protera ih iz Edena". Reče im, ajd sad, pravo napred! U život, u večnu borbu, u neprekidne uspone i padove!

понедељак, 4. октобар 2010.

Krst

Pričicu sam čuo od prijatelja Nenada. On je verovatno čuo od nekoga trećeg. Tek, neko šesti će čuti od mene... Možda ispričati nekome... Eto, volim kada pričice kruže...

Počinje ovako. Nekom čoveku dosadio život. Svaki dan samo problemi, suviše veliki teret za njegova nejaka pleća. Svaki dan gleda u nebo i pita se što li je baš toliki krst njemu zapao da vuče. Tek, jednu noć mu dođe arhanđeo u san. Povede ga sa sobom.

Reče mu: "Veliš, teško ti je da nosiš svoj krst? Sada ću te odvesti na jedno mesto, pa izaberi koji ti krst odgovara!"

Odvede ga na mesto gde je bilo svakojakvih krstova... Ogromnih, malih, svih veličina i oblika... Čovek se uputi tamo, pa stade da gleda oko sebe... Koji krst da uzme? Gleda, gleda... Odjednom, ugleda jedan krstić mali, majušan. Pomisli, oho, ovaj krst je baš pogodan. Uze ga u ruku i srećan pogleda arhanđela, pokazujući mu da je našao krst.

Arhanđeo reče: "Pa to je baš tvoj krst, na koga si kukao da ti je pretežak!"

субота, 25. септембар 2010.

Da li je čaša polupuna ili poluprazna?

Danas razmatrajući krucijalna pitanja o opstanku čovečansta, dotakoh se u razgovoru sa dr Pajom Klajnerom i pitanja da li je čaša polupuna ili poluprazna.

Dr Klajner se značajno nakašlja, pogled upilji u jednu tačku negde na dnu horizonta. "Pa ja mislim da to zavisi isključivo od sledećeg stanovišta. Pod jedan, ako si sipao u čašu toliko da ona bude do pola puna - ona je polupuna. A ako si odpio iz čaše toliko da ona bude poluprazna - ona je poluprazna."

Nadovezah se ja: "A u slučaju da ne znaš da li je neko dosuo ili otpio iz čaše? Nego neko tek tako iznese ispred tebe čašu, i pita te - da li je dotična polupuna ili poluprazna? Dr Klajner se nađe zatečen, i ipak priznade - da ne zna.

Posle nekoliko trenutaka, izrekoh svoje mišljenje. "Ja mislim da je čaša polupuna!" Da mi ne bi bez razloga postavljao logično potanje - zašto?, požurih. "Pa zato što je smisao čaše da sadrži nešto u sebi, neku tečnost. Njeno primarno stanje je da bude puna nečega. Njena svrha nije da bude prazna, ili poluprazna... Da stoji tek tako u nekoj vitrini... Ona treba da bude puna. I prema tome, ako u čaši ima do pola neke tečnosti, ona je polupuna!"

Dr Klajner ne reče ništa, samo se šeretski nasmeši. Ja sam se smeškao isto. Moram da priznam da mi se dopala njegova konstatacija... Ako doliješ - polupuna...Ako isprazniš - poluprazna... Setio sam se neke stare misli, negde sam je pročitao... Optimisti misle da je čaša polupuna, pesimisti da je poluprazna. Odmah mi se nadovezala misao Marka Tvena. Nema ničeg goreg od mladog pesimiste. Osim matorog optimiste.

четвртак, 23. септембар 2010.

Naravno

Naravno, reći će svako da se ne seća;
Ko je on u suštini kakvo je on biće.
Lepšeg i boljeg sebe tovari na pleća -
A usamljenog i tužnog vidi kada sviće.

U prošlim životima iskustva skupljena,
Patnje, žudnje, promašene stvari...
Ljubavi, boli, sloboda trpljena...
Za bivšim sobom - ko sada još mari?

Danas, ko od nas još živi tu?
Već svi mislima jurimo u sutra.
Ovaj trenutak mali nalik je snu,
Veče nije prošlo - već hrlimo u jutra.

A baš taj minutić kad misao se izrazi,
Baš kad noga krene korak da napravi,
To su sve te stvari; iz podsvesti izlazi -
Ko smo mi sve bili, sve naše naravi.

Liku u ogledalu sebe pokažimo,
Njegovim očima pogledajmo svet.
Sve što tražimo - u sebi potražimo,
Sve što možemo biti - u nama čini splet.

среда, 22. септембар 2010.

Pustinja, ljudi, razmišljanje

Pustinja je danas lišena svog smisla. Ali ona ne da na sebe tako lako. Ako ulože u pustinju sto milijardi evra, moraju uložiti u nju još toliko da bi sve to održavali. Jedan dan ne održavanja, ne zalivanja; jedan dan bez ljudi - sve proguta pesak. Viđao sam kuće pored puta, napuštene iz nekog razloga pre samo par godina. U Evropi ne postoji tako napušteno mesto. Takvo mesto je pusto do bola, prosto sablasno zjapi. nema ničega tu. Apsolutno ničega.

Moj deda je pred kraj života rešio da napusti civilizaciju i otišao je da živi u prirodi, u jednoj kolibi od blata. I posle deset godina, iako je to mesto napalo rastinje i zub vremena, ona i danas stoji tamo gotovo identična. Potrebno je dva dana da se pokosi trava i evo je - Borina koliba. Tamo nekako duh prirode živi u svemu. Ritmika godišnjih dobi, sunce i kiša, sneg i pšenica, smrt i život žive uporedo.

U pustinji živi samo smrt. Oksimoron ugrađen u svako zrnce peska. Poneka biljka, ukrućena, osušena, kao plastična. Zato nafta čuči ispod površine, kao što ima vode u mom kraju. Mislim, koliko je nafta donela progres čovečanstvu, tako će ga i uništiti jednog dana. To prosto nije prirodno, trovanje planete će se jednog dana žestoko obiti o glavu svima, globalno. Dovoljan je jedan motor na vodonik da poništi sve ovo. Motor na struju koja se dobija iz obnovljivih izvora energije. Al eto, pre će izbiti Treći svetski rat, nego da se motor na naftu izbaci iz upotrebe.

Čovek je malo biće, ograničeno svojim kratkim životom. Opterećeno svojim svakodnevnim potrebama. Bilo bi idealno ako bi sve moglo odmah, danas. Sutra je već daleka budućnost. Pravda je samo misao. Raspodela bogatstva Zemlje na sve ljude nije ni misao. Ko pre devojci njemu i devojka i švalerka. Ko umije njemu dvije. Nekome staklene kule, šest džipova i harem žena. Nekome koliba od blata.

Čudna je Zemlja. Čudni su ljudi. Sve što pokušavam je da shvatim sve to.

уторак, 14. септембар 2010.

Tvoje oči

Tvoje oči
Tečni kristali površine jezera
U njima plove odsjaji belih nebeskih ptica
Zlatnih kljunova

Tvoje oči
U mah zelenkasti odsjaj plamena
U trenutku iskre žeravice usplahireni salamanderi
Blještavih krila

Tvoje oči
Miluju pogledom vidaju rane
Otvaraju pupoljke pred zujanjem pčela

U tvojim očima
Stanuje sunce
Ogleda se život proleće šapće vradžbinu trava

Probuđeni popci zriču prva slova
Deca se smeju nebu punom boja

недеља, 12. септембар 2010.

Voda i sedimenti snova




Dok sam hodao obalom
Bosim nogama opipavajući kamenje
Školjke i sedimente snova
Nisam bio tu
Lebdeo sam mislima na levoj strani
Misleći o tebi o budućnosti
Raskriljen u tom trenutku
Sa tugom ustalasale vode
Na desnoj strani
Šumom okeana opijen
Udarima slanih talasa o školje

Setna je pesma vode
Kao neke strane čudne uspavanke
U sred podneva pod vrelinom sunca
Lebdim nad peskom uspavan
Grlim tvoja gola ramena
Ljubim tvoja izvajana kolena
Plovim negde daleko daleko
Ka pučini ka pticama
Ka tebi

петак, 10. септембар 2010.

Samoća




Tumaram po hodnicima
Sopstvene nesvesti
Slike umotane senkom
Budućnost u oblandi od nadanja
Od snova od strahova

Lebdim nad zemljom –
Hvatam se prstima
Za tračice šećera
Za slamčice od soli
Skakućem nogama
Tek toliko da mi nozdrve
Balansiraju tik iznad vode

Budan sanjam dok prolazi dan
Uspavan plešem nošen plimom
Kao oblak – rastrojen i sam
Kao oblak - natopljen vodom i dimom

Samoća bruji telom jezdi mislima
Klija iz zidova u cipelama mi spava

6.septembar 2010.

среда, 4. август 2010.

4.



Vreme je da postanem bolji čovek
Mada ne znam kako
Možda se samo jednog jutra
Probudim nov
Shvatim da sam nov

I počnem sve iz početka
Trudim se kao vilin konjic
Dok nosi u stomaku porod
I onda userem stvar
Kažem Sizife gurni taj jebeni kamen
Sedni na travu pogledaj nebesa

Nakon toga provedem u ćutanju
Tri meseca i shvatim opet
Da je vreme da postanem
Bolji čovek

субота, 31. јул 2010.

SERPENTS







Svakog trenutka ispred mene je izbor
Pitam se često kojom to logikom biram

Nekada se prosto desi magnetni trenutak
Kao pad u crnu rupu koji traje milisekundu
I obično osvešćenje donosi uvid u učinjeno
Neki izbor je napravljen
Kažem tada ko zna zašto je dobro
Što se baš to dogodilo baš tada

Često imam utisak da ne biram to ja
Već moje ogromno nesvesno
Koje radi samo po njemu znanim šablonima

Nadam se da je dalekovido dovoljno
Samo na taj način životi se zaokružuju na kraju



Etimološki
Svako od nas je već bio formirana ličnost
Kao fetus imao je određenu svrhu
Izgrađen karakter i mentalitet

Naravno da to ne izgleda tako
Izgleda kao da čovek ceo život uči i napreduje
I da njegov kontinuitet svesti zavisi od faktora
Koji mu se dešavaju

Ne znam ko je u pravu uglavnom slušam sebe
Život mi izgleda kao zmija
Koja gutajući događaje i stremljenja raste
Izdužuje se i stiče iskustvo

Mada je ona takva od prvog dana od prvog udaha
Ovo me podseća na Zenonovu aporiju
Ona je u nama od samog početka
Ona je takva do svog najsitnijeg atoma
Do prošlih života do prakosmosa
Do Boga



Raniji događaji odluke ljudi
Iz sadašnje perspektive navodno mudrijeg čoveka
I ne govore mi mnogo
Sve sam ih zaboravio prevazišao
Kao da plutaju u magli

Tek kada se vinem kao ptica iznad sebe
Svog života koji vijuga kroz ovaj svet
Mogu da vidim kuda je on išao
Koje sam darove dobio šta sam izgubio

Siguran sam
Baš mi je sve to bilo potrebno
Da bih sada bio to što jesam

Ja sam ta Zmijina glava koja juriša u budućnost
Telo se gubi u izmaglicama prošlosti
Ali to telo je deo mene od te prošlosti sam satkan



Penetracija kosmičke svesti
U naš mali um ostaje neprimećena gotovo uvek

Busamo se u grudi
I puni sebe odvažno kažemo
Ja sam to uradio
Ja sam to hteo
Ja Ja Ja

A ko si to Ti zapravo
Kakvu predstavu Ti imaš o budućnosti
Pa ona je tek ono što se dešava svima nama
Prepuna svojih svakojakvih ćudi
I čini mi se nimalo je nije briga za bilo koje Ja
Ona ima neke svoje zakonitosti i puteve
Nju interesuje samo kolektivna svest
Samo krajnja slika koju stvaramo u maštarijama

I tada kosmička svest prodire u naš mali um
I to ostaje neprimećeno gotovo uvek

Busamo se u grudi
I puni sebe odvažno kažemo
Ja sam to hteo

Energija počiva na principu
U ženama bruji istok zapad sever jug
One su sile koje formiraju puteve
Muškarci su tek zbunjeni dečaci

Svestan sam sebe i često sebičan u tome
Tim putevima trčim u pitanjima stalno



Nemam uvek pravo rešenje
Nekada mi se čini i da ne postoji
Ponekad sam sam sebi smešan
Sa svojim glupostima sebičnim željama
Dečijim bolestima koje podsveno isplivavaju

Pomislim čak da bilo koji naš sebičluk
Neminovno vodi nezadovoljstvu sobom
Kao i sve kosmičke energije
Nismo stvoreni da samo bivstvujemo

Prožeti se sa drugim bićem
Sa njim postati jedno
Voleti ga kao sebe samog
Osetiti radost življenja kroz sve što donosi život
Osetiti život kroz sve njegove čarolije
Voleti Sve voleti ljubav



Trajanje neminovno zaokuplja ljudski um
Životni vek
Rađanje sazrevanje doba zrelosti starost smrt
Kada imamo dvadeset imamo utisak da će trajati večno
Dani koji prolaze deca koja odrastaju
Podsećaju nas da biološki sat otkucava

Zamisliti sebe starcem koji provodi vreme čitajući novine
Slušajući njihove priče o prohujalom vremenu
Preminulim drugovima životnim saputnicima
Neminovno izaziva odbojnost
Zvuči gotovo nemoguće a tako je realno

Živeti kao da je svaki dan dar božiji
Čini mi se kao esencija življenja
Ne bojati se sutrašnjice opustiti se sam sa sobom
Voleti do svog poslednjeg daha
Uživati u vremenu dok god da traje
Očuvati svest o sebi kao kosmičkoj iskri
Put je istinskog ratnika



Sva lepota je u sreći
U osećanju da volimo i da smo voljeni

Sva lepota je u ljubavi
U sistemu vrednosti
Zajedničkom kulinarskom ukusu
Kako plešemo i mazimo se istovremeno

Imam osećaj da volim oduvek
Da sam tek pored Tebe Ja zaista svoj

Zaista mislim da je
Kosmička paradoksalna lepota
Dar božiji pogled anđela
U osećaju da volimo i da smo voljeni




петак, 30. април 2010.

Skadarlija

Uzalud napet san
Kao med je lep ovaj dan

Sedim na klupi
Pod nogama kamen vri
Vredan neimar je sebe
Ovde ugradio

Poljubac u bakarna usta
Skadarlija je danas pusta

Česma žubori
Lagano se na njenim
Groteskama
Patina stvara

Tiha muzika iz kafana
Tri šešira Ima dana

Seta minulog doba
Kao arabeska
Tu iza ćoška
Vrvi grad

Svako je ovde našao mir
Prosjak starac dečak vetropir

Đura Jakšić okamenjen
Dok je zaustio misao
Mislim čak i on
Spokojan dok traje

Dok baškarim se u ovom raju
Mislima sam u njenom kraju

Neka druga klupa neki park
Pažljivo je slušam
Dok deci čita ljubavnu poeziju
Smešim se

четвртак, 29. април 2010.

Popodne

Sa drveća sunce peva
Skaču vrapci po prašini
Na klupici deda zeva
I sunča se u tišini

Iz oblaka teče reka
Galeb iznad vode kruži
Svojom puti boje mleka
Sa plavom se rekom druži

Nad ravnicom s one strane
Ptice kao tačke meke
Golubovi možda vrane
Možda samo čavke neke

A iz sunca bruji radost
U mom oku svet se sija
U nogama čuči mladost
U mom srcu ruža klija

среда, 28. април 2010.

Lica

Prvi se žalio na ženu i decu
I na šefa i na glupe ekskurzije
Pička im materina reče
Pa zašta dvesta evra

Drugi reče moram da ukradem
Bar dva sata od posla
I da odem do doktora
Neki herpes mi izašao po nosu

Pa kad ne drkaš redovno
Dreknu prvi
Moraš to da izbaciš iz sebe

I ubrzo se pauza za ručak
Završila i svi smo otišli
Svojim poslovima

уторак, 27. април 2010.

Pesma za Ružu

Ona je poput vihora
Mačiji hod nosi u stopalima
Baršun u bedrima

Kad ona voli pa to je gozba
To je slavlje u sitne sate

kad ona ljubi raste kosa
Miriše cveće buja trava

Kad ona priča njišu se vrbe
Kada se smeje cilik vodoskoka

Ona kad sanja nastaju bebe
U pogledu joj koračaju deca

Ona je nekako u jednom sve
Biserni porod vile gorske

Ona je pesma priča i basna
Himna roman i ruska skaska

E pesnici da ste nju upoznali
Pesme bi vam bile plodne
Kao njive vojvođanske

понедељак, 26. април 2010.

Večeras mi đavo čuči u grudima
Mahanje rukama je kao batrganje
U blatu živom

Iluzija koja se životom predstavlja
Naizgled odluke i stavovi samo su mašta
U ovom svetu sivom

Prošlost je prošla i već ovaj tren
Izvesna je stvar koja već nije
I ona se varkom zove

Hoću detetom bit i samo sada jesti
Jer samo sada ako srećan nisam
Izgubljeno biće biće moje

Siđi demone sa ramena iz glave
Se stušti u ambis sad pusti
Nestani bez traga

Samo otvorene oči horizont gledaju
I bistra glava dok je vrag gleda
Gleda vraga

уторак, 20. април 2010.

Neka sreda, nekog maja... Možda od prošle godine...

Umesto diariuma

1.
Kako nedelja odmiče, sve mi je teže da ustanem. Danas je sreda, jutro je vedro i toplo. Maj mesec. Vremenske prilike su veoma bitne. Mislim, za radničku klasu. Za mene danas. Maštam, ako ikada budem dobio na lutriji, ili me budu ukenjale neke velike pare; kiša može da pljušti po ceo dan.
Komšija je poranio, kao i obično. Putuje sa ženom svako jutro. Mladi su još uvek, čini mi se. Oni su od onih ljudi koji vole da ustaju svako jutro. Stoje smerno, čekaju bus. Kasne tridesete. Pojavile se bore oko usana. Na čelu takođe. Pogled suv, bez sjaja, uperen tamo negde.
Jednom sam ga iz zezancije pitao: „Pa dobro komšo, koliko još?“ On se za trenutak zamislio, pa reče; još jedno dvadesetak godina...“ Prestao sam da ćaskam u te rane sate. Samo „zdravo, živo“.


2.
Oduvek su me fascinirali alkoholičari. Gotovo da svakog jutra vidim jednog lika kako sedi ispred prodavnice i cirka pivo. Ali, čoveče, šest je sati ujutro! Mislim, sad kada bih popio pivo, komotno bih mogao da se vratim u krevet. Prvo bi verovatno povratio.
Ma šta ja pričam, ljudi mogu da budu gore životinje od bilo koje poznate. Šta čovek može sam sebi da uradi, pa to je strašno. Sećam se jednog odličnog električara, koji se panično budio u tri sata ujutro, trčao do obližnje pijace i čekao da se pojave prvi prodavci. Pazario bi litar brlje, pola flaše popio na „Ex“, a drugu polovinu poneo kući. To bi popio do šest, i onda kretao na posao.
Ne, ne morališem. Volim i ja da popijem pivo i još što-šta što bi moglo biti okarakterisano kao nemoralno... Ali što je mnogo, mnogo je...
3.
„Ponekad mi se čini da svet posmatram mimo svoje ličnosti. Nekako iznutra. Ne, probaću da objasnim. Kao da sam samo u prolazu i da razgledam okolo šta se dešava. I onda kao priđem nekom prozoru i posmatram stvari koje bi trebao ja da posmatram. Taj prozor su zapravo moje oči...“
Uhhh... Kakav san! Čudne stvari se dešavaju u jutarnjim satima. Verovatno zbog gužve. Ili zbog vrućine.
Tako mi i treba kada spavam po autobusima.

понедељак, 19. април 2010.

Zima 09/10

Svakodnevnica je prohladna i zavejana
- vrapca dugo nisam video a verujem
da je još uvek živ

Moja ulica u kraju je zaleđena
- ulice na periferiji ne spadaju u
prioritete

Zaboravio sam kako izgledaju ženske sise
- kada sam ih nežno ljubio bio sam uveren
da će večno trajati

Budućnost je u izmaglici kao ova noć
- bože daj mi makar trunku mira
da podnesem teret nadanja

Slova se zabadaju kao trnje u papir
- sve je to samo zbog platoa
u mom duhovnom sazrevanju

Svakodnevnica je dobila svoje duplikate
- duga polarna noć se mršti na ljude
pod jorganom čekam sunce

субота, 20. фебруар 2010.

Možda je Godo već ovde bio ali ga ja nisam primetio

Čitav užas podrumskog sivila
Kompenzujem predivnim glasom
Francuske pevačice sa radija

Nevidljive kazaljke
Na digitalnom časovniku
Kucaju sitne gluposti
Sujetu zavist greh

Ali tako sporo
Tako surovo

Čitav užas zamenjujem
Nesvesno možda i nespretno
Imaginarnim životom

Negde drugde ne sada
posle kasnije

Život

Majka sviju nas bila je budaletina
Njenim butinama strujala je požuda
Naši očevi su kretenčine
Ginuli su zato što su mislili da je zemlja njihova

Zemlja je onoga bogatoga Gavana
I njih je vrlo malo možda sedam
A mi ćemo ostati beda dok postojimo
Čekajući letnju kišu
Čekajući bilo šta

Sanjamo zlatni rudnik
Antički grad u sred pustinje
Pored njega ledeno jezero
Veliku sunčanu plažu
Jebanje piće nerad putovanje
Voleli bi videti druge jadnike kako crkavaju od posla
A sebe da nazovemo turistima

Voleli bi da večno živimo
Okruženi velelepnim palatama
Beskrajnim sveže pokošenim travnjacima
Po mogućstvu da ne umremo
Ako i umremo
Da to bude nežno dirljivo
U snu
Sanjajući iste bele dvore okružene travom
Jebanjem pićem neradom putovanjima

уторак, 16. фебруар 2010.

Plašim se

Pretvoriću se u svog suseda
Koga ne podnosim i kad mu se nasmejem
Pretvoriću se u grbavog mrava
Koji sve što dovuče pojede
Pretvoriću se u zaraslu kornjaču
Koja oklop obožava iako je hendikepirana
Pretvoriću se u sedog starca
Koji će dane gubiti u posmatranju ljudi
Pretvoriću se plašim se u idiota
Koji će umeti da kaže uz flašu piva
Jebi ga život je to

понедељак, 15. фебруар 2010.

Pauza

Kafa je imala ukus marinade od pečurki
Znoj se uporno lepio niz kičmu
Ljudi su usnama nervozno cuclali
Filtere cigareta
I niko nije mogao da govori

I niko ne reče ništa
Samo je jedna izlapela baba
Tvrdila da će umreti od Parkinsonove bolesti
Pošto je završila fizičku hemiju

Svi su gledali u nebo
Kao da će umesto kiše
Pasti mudrost i svetlost i milosrđe i ljubav
Svi su ćutke posmatrali nebo
Kao da će videti tog trenutka
Gospoda lično u svom punom zamahu

Ali jebi ga
Kafa je bila odvratna ali se ipak popila
Cigare su bile ispušene
A kiša nije ni pala
Ljudi su se vratili sa pauze na posao

субота, 6. фебруар 2010.

Oblak

(Indukovano ludilo na psihu moje malenkosti
usled uticaja nepovoljnih vremenskih prilika)


Oblak (bez pantalona) samo oblak
Podmuklo se trudio nebo da savlada
Jos iz daleka naslutih mu korak
U muku ptica u cutanju zgrada

Smrad stepeništa balkona i trava
Lelujao je ulicom ovog tužnog jutra
Namršti mi čelo klonula mi glava
Gde se denu juče gde nestade sutra

Patetičan kao stih patetičan ko rima
Počeo je tiho da kvasi solitere
Kroz probušen đon voda uđe kao plima
Ljudsku bedu ikad da li će da spere

Kiša sipi vec čas jedan časa dva
Oluci zveče ne čuju se vrane
Autobusi su krcati ljudi trgnutih od sna
Kao i ja željnih da novo doba svane